Happily in love

boomp3.com


Što reći? Sretna sam.




Da, da! Napokon. Toliko toga bih imala napisati, a sad stojim tu i ne znam. Misli mi vrckaju s jedne na drugu. Trenutno nisam sabrana. Još nije vrijeme da vam pišem koliko sam sretna. To znam samo ja. Jooj kad me pukne!
Ponašam se kao malo dijete ponekad. I volim to. Bezbrižno, vrckavo… Obožavam kad dođe sunčani dan. Obožavam onda otvoriti vrata svog balkona, sjesti na stolicu kao Indijanac, pokriti se dekicom i čitati nešto. Sad čitam Kiklopa. Obožavam kad sunce tuče u mene tada i upijam svaku njegovu zraku. To je predivno. Daleko od buke i ometanja. Po mogućnosti upalim Norah Jones. Prepustim se osjećaju lakoće, ljepote, mira i sreće. Dignem glavu od knjige, pogledam u nebo i dopuštam svojim mislima da lutaju. Gdje žele. Ali ne dopuštam im tamne, zabrinjavajuće ulice. To ostavljam za drugi dan. Sad uživam i ne dam nikome i ničemu da mi to ugrozi. Ni ljubomori, ni okrutnom svijetu koji te tjera na stereotipe, ni pritisku, ni prešućenim istinama, ni tebi ljubomorna dušo puna gorčine.
Lepršam, skakućem, pjevam, smiješim se i živciram druge. Hihihihi
Hvala ti, ljubavi moja, što si mi vratio taj osjećaj u trbuhu. Ljubim te!

Znate (vas 5 koji ponekad svratite) i sami kako mene nema baš često tu. Iako svaki dan pogledam što je novo, ali ne pišem. Razmišljala sam o tome da prekinem sa svim ovim. Ali da ostavim sve kako je, za neke lijepe dane prisjećanja. No, ipak ne. Odlučila sam da će ovo ostati tu, a ja ću pisati kako mi dođe. Kad želim i kako želim.
Puno vas pozdravljam i šaljem vam veelikii osmijeh!

Jedina istina o kojoj mogu pisati je istina trenutka koji trenutno živim

Zdravo stranče!
Zastani da ti ispričam svoju priču. Dok sjedimo na klupi i gledamo u ljude. Želim podijeliti s tobom stanje u mom srcu. Kažu da je tako bol manja, a radost veća. Obraćam se tebi, potpunom neznancu, tako je sigurnije. Znam da se nećeš vratiti. Iskoristiti to protiv mene. Hvala ti što slušaš.
Vidjela sam bol. I trajalo je dugo. Sjedila bih u sobi i gledala tvoju razglednicu. Omča oko mog vrata bi se stegla, a srce bi vapilo za njom. Da, još si mi u srcu. Nije važno što ti pišeš da ti je super. Meni nije. Ti nisi trebala otići. Ti nikako. Ostavila si me samu među zvjeradi. To boli, ni ne znaš koliko. Upoznala sam samoću i besmisao zornije nego ikad prije. Odustala sam od najvažnije odluke u svom životu, a nitko nije bio tu da me plesne ili podupre. Kutna fotelja u mojoj sobi i deka što mi ju je braco kupio da Božić postali su moja svakodnevnica. Tu sam se osjećala sigurno od svih zmija tamo vani.


A ona je ta koja me truje, svaki dan sipa malo po malo otrova u mene. Žao mi je, stranče, ako ne razumiješ moj nepovezani govor, ali ne znam drugačije o ovom pričat, shvati me. Samo znaj da je ova o kojoj sad pričam zapravo Gargamel u cijeloj ovoj priči. Shvatila sam to, iako mi je dugo trebalo. I sada mi je žao, ali što je tu je. Prisiljena sam ovako s njom. Dok išlo je, išlo je, nema više vračanja na staro. Tebi se obraćam, da! Sita sam tebe i tvojih frustracija. Ne zanima me više nijedna priča iz tvog života. Ne više. Gotovo je s tim. Sjedila bih kraj tebe i osjećala taj zid između nas. Sad više ni to, nema zida, nema crte, samo praznina. Ti više ne postojiš, draga! Zaboravi na sve, jer odsad je sve samo površno i nužno. Ja više ne mogu gledat u te tvoje ledeno plave oči koje me uvijek gledaju s visoka, kako si i navikla. I tvoj odvratan način uživanja i tvoji drski odgovori. Shvati, prekasno je da priznaš da se bojiš. Je li vidiš istinu kroz sve te laži? Ostaj mi zdravo. Točka. Pozdrav.
A meni je trebao netko. U toj masi nitko mi ne odgovara. Premašuju okvire mojih želja ili ih uopće ne ispunjavaju. Kao da tražim Pepeljugu da joj stavim cipelicu, a već znam kome pripada. Izgubljena u traženju i sastavljanju puknutih dijelova, odustajem. To više nisam bila ona stara ja. Ljudi to vide ali ne mogu se sama vratiti na to staru. To bi bila gluma. Ja sam čekala preokret.
I sada dolazi «happy end». Da, stranče, to postoji! Nikad to ne smetni s uma. Dolazi moja svijetla točka u životu. Dolazi istina trenutka koji upravo živim i ne vjerujem da živim. Ne vjerujem. došao je, poslan od neba da nadoknadi one tmurne mjesece tuge, samoće, boli i besmisla. Sad imam nekog uz sebe. Čudan osjećaj, priznajem, ali nemoj mi da pokvariti. Danas mi je uspjelo zaljubit se u male stvari. I sve što je nekad bilo sasvim blizu, postaje sjećanje. Od šume nisam vidjela stabla i pravo uho što me sluša. I sad…riječi nelomljive, lome me. A ti ih trošiš najbolje što znaš. Sad sam sretna jer u novi dan ulazim kao stara ja i reći ću prijateljima ono što još nitko ne zna: «Imam svog tajnog osvetnika!»
To je moja priča, stranče. To je moja istina. Sada je lako donositi važne odluke i smiješiti se. kad bi barem svi našli svoju svijetlu točku. Želim to svima iz srca, čak i tebi, Gargamel.

Dobila sam novi cd od Jamesa Blunta! Jako mi se sviđa. Ne sve, ali prekrasan je…
Hvala Gabrijela! ;)
Hvala i tebi, moj tajni osvetniče!

Kuga

Ljudska, živa, neuništiva kuga protiv koje se ne mogu boriti. Ona je to. I muči me otkad znam za sebe (dakle vrtića ili osnovne škole. A ustvari grozno je to koliko malo stvari se ja sjećam iz svog djetinjstva. Da nije slika, tko zna koliko stvari bi još isparilo. No vratimo se njoj.). Drži se mene kao kakva kronična bolest koja se ne može izliječiti. I tako u nedogled. Pitam se kad će kraj? I koliko ću još izdržati? Da li da odustanem ili ostanem u borbi pa da vidi kako ni mene nije lako slomiti?
A ne volim grlate ljude. Smirila sam se. prije sam i ja bila grlata i čulo me se. no čini se ipak da su te prostorije bile akustične, a ne ja grlata jer sam iznenada izgubila taj dar. Svi su oko mene glasniji i ja se izgubim (…u prijevodu). Stvarno ne volim preglasne ljude. A ni one pretihe. I ne volim kad ljudi prebrzo govore, a i spore nikad dočekat. Volim sredinu. Evo upravo je tišina, a mene uši još bole i osjećam njihovo grakanje. Stvarno ne volim osobe koje brzo govore. Ima nešto u njima meni neprivlačno.
I još jednu stvar mrzim. Kad osoba mora imati odgovor i komentar na sve.
A ona je utjelovljenje svega toga. Nikoga ne mrzim, stvarno nisam. ali od dana 30.01.2008. gospođicu D.R. službeno ne podnosim. Organski je ne mogu smisliti na kilometre. Na papiru joj ime ne križam. (ok. Nisam baš…ali skoro…). Šta ona meni radi. Još će me ljudi zamrzit bez razloga. Ispast će da sam ja neka grozna baba u ovoj priči. Tko je ovdje Gargamel?
Ajoj. Ima jedan problem.
Sjetila sam se još puno stvari koje trenutno (a i inače) ne volim. I to bi bio poduži popis. Možda mi je bolje da se usredotočim na ono što volim. Ali kad mi sve pada u vodu. Od planova do snova. A ne želim da moja ovca (koja zapravo nikad neće bit moja zahvaljujući prijateljima) ima krivo mišljenje. Ali eto…

Goodbye and hello

boomp3.com

Ponekad se stvarno pitam da li itko uopče zalazi na ovaj blog osim mene. a sama sam si kriva. kad pišem svake prijestupne godine. tako mi i treba. ne bih ni ja svratila na blog osobe koja piše jednom u mjesecu. nema veze.

samo sam vam htjela reći da vam želim sve najbolje u novoj 2008. godini! iskreno, iz srca. a ne onako šablonski kako se inaće čestita poznatim i nepoznatim ljudima koji se nađu na putu. vi ste oni koji su mi puno puta pomogli, savjetovali me, dali mi nadu, tješili me i bili sretni skupa sa mnom. hvala vam na tome!
puno puta sam razmišljala da odustanem. pogotovo u zadnje vrijeme jer su mi opet otkrili adresu. no nije važno. neka se zna.
nikad nisam ozbiljno napravila popis odluka, ali mislim da će ove godine moj dnevnik i to doživjeti. a jedna želja mi se već ispunila. prošla sam s 5. hvala Bogu!
sad idem na zimske pripreme u bijeli Zagreb grad. Moram ostvarit svoj san! Čak sam se uključila i na forum fakulteta koliko sam luda. javim vam se kad se vratim.
nadam se da se neću smrznit.

Gdje sam tu ja? Tražim...

Što ja to radim ljudima? Zašto to radim? To nisam ja.
Samo sam zbunjena. Puno, puno zbunjena. Ne znam gdje sam, kome da se obratim, što da učinim? Sama sebi stvaram probleme bez kojih sam mogla proći.
Ima ta jedna želja koju molim od neba. Ali nikako da se ostvari. Pa je ja tražim sama. Na puno mjesta i svjetova. I očito je tražim na krivim mjestima. Jer ova potraga me čini samo još zbunjenijom i stvara mi samo veći kaos u glavi. Ne želim to više.

Zapravo ja znam što sam htjela, ali to sad nije moguće, pa… Sto ladica i pretinaca! Neke su nesigurno napola otvorene, što je problem. Bilo bi bolje da su zatvorene. A ona koja mi treba je zaključana. Fucking shit!
Ups! Počelo mi je svašta izlazit iz usta u zadnje vrijeme. U tom trenu se osjećam slobodna jer izbacim dio tog negativnog iz sebe, ali ne volim beštimat, osobito kad mi prijeđe u naviku. Nisam takva. Moram prestat radit stvari koje ne odražavaju pravu mene i predstavljaju me u krivom svjetlu. (Ovo je napredak! Imam odluku broj 1!)
Da li je ovo osveta a da i ne znam da je? Čisto ne vjerujem da bi se oni ovako osjećali u ovoj situaciji. Njima bi to bila igra, žongliranje lopticama. Sad ću ovu, pa onda malo drugu, a kad mi bude dosadno možda i onu treću. To bi ih veselilo i zabavljalo. Nekad bi pomislili da su se odlučili, dali nadu, pa onda odustali…jer to ipak nije ono što traže.
Zašto onda mene takva situacija ne zabavlja?
Nije užitak osvećivati se na osobama koje ti nisu ništa učinile. Zato ovu ne priznajem. Ovo je mučenje kazna meni. I neka je!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.